SAVRŠENO LICE, MRAČNA TAJNA
Američki psiho iz 2000. godine, u režiji Meri Haron predstavlja jednu od najneobičnijih filmskih interpretacija lika serijskog ubice. Nastao je prema kontroverznom romanu Breta Istona Elisa Film prati Patrika Bejtmana, mladog i bogatog investicionog bankara sa Volstrita. On spolja predstavlja oličenje uspeha, urednosti i društvenog prestiža. Međutim, iza pažljivo izgrađenog imidža krije se čovek opsednut nasiljem, statusom i sopstvenim mračnim fantazijama. Britanski filmski institut opisuje ga kao finansijski uspešnog bankara koji istovremeno vodi dvostruki život serijskog ubice.
Bejtmanovo javno lice upravo je ono što film čini uznemirujućim. On vodi računa o odeći, fizičkom izgledu, nezi tela, luksuznim predmetima i društvenom položaju. Njegovo okruženje neprestano se takmiči u pokazivanju bogatstva i prestiža. Njegove kolege toliko liče jedna na drugu da često mešaju identitete. To dodatno naglašava ideju sveta u kojem su ljudi postali gotovo zamenljivi. BFI ističe da je Bejtman čak i unutar svog poslovnog okruženja često pogrešno identifikovan. Poredi se sa drugim muškarcima koji imaju isti posao, odela i životni stil.
SVET U KOM JE STATUS VAŽNIJI OD ČOVEKA
Upravo kroz tu površnost Meri Haron gradi satiru društva osamdesetih godina. Bejtman nije prikazan samo kao izolovani monstrum, već kao ekstremna verzija sveta u kojem se vrednost pojedinca meri novcem, izgledom, poslovnim uspehom i pripadanjem određenom društvenom krugu. Britanski filmski institut ocenjuje da film koristi mračni humor i horor kako bi kritikovao kulturu Volstrita i egomaničnu muškost. Bejtmanova opsednutost statusnim simbolima pretvara u centralni izvor satire.
Zbog toga je posebno važan kontrast između Bejtmanovog ponašanja u javnosti i njegovih nasilnih impulsa. Dok razgovara o muzici, restoranima, poslovnim kartama ili luksuznoj garderobi, njegova spoljašnja smirenost gotovo potpuno potiskuje činjenicu da je sposoban za brutalno nasilje. Film time namerno stvara neprijatan raskorak između onoga što društvo vidi i onoga što se nalazi ispod površine. Kroz tu kontrolisanu spoljašnjost on gradi lik koji istovremeno deluje komično, groteskno i zastrašujuće. BFI njegovu izvedbu opisuje kao ključnu za funkcionisanje ove satirične predstave o kulturi yuppie generacije.
UBICA KOJI MOŽDA NIJE NI VIĐEN
Jedna od najvećih posebnosti filma jeste njegova namerna neizvesnost. Kako se priča približava završnici, granica između stvarnih događaja, Bejtmanovih fantazija i njegovog psihičkog stanja postaje sve manje jasna. BFI navodi da sam Bejtman počinje da sumnja u sopstveni razum i u to da li je zaista počinio nasilna dela koja gledalac prati, čime film dodatno komplikuje klasičnu priču o lovu na serijskog ubicu.
Ipak, upravo ta nedorečenost omogućava filmu da ode dalje od priče o jednom kriminalcu. Američki psiho ne postavlja samo pitanje ko je Patrik Bejtman, već i kako je moguće da čovek takvog ponašanja ostane neprimećen među ljudima koji ga svakodnevno sreću. Njegove kolege su toliko zaokupljene sopstvenim statusom da se identiteti, imena i ličnosti gotovo gube iza skupih odela i površnih razgovora. Zato Bejtmanovo javno lice postaje možda i najvažniji element filma. On nije zastrašujući samo zato što je potencijalni serijski ubica, već zato što savršeno funkcioniše u svetu koji je naučio da gleda površinu, a zanemaruje ono što se nalazi ispod nje.