KRAJ ŽIVOTA NIJE KRAJ UMETNOSTI
Među kratkometražnim dokumentarnim filmovima jugoslovenske kinematografije malo je ostvarenja koja sa toliko poetske snage govore o smrti kao što to čine Putevi Aleksandra Petrovića. Film je snimljen 1958. godine. Film formalno predstavlja film o životu i stvaralaštvu slikara Save Šumanovića. Međutim, Petrović od samog početka jasno pokazuje da ga ne zanima klasična biografija umetnika. Njegovo polazište jeste pitanje kako smrt prekida ljudski život. Ali ne uspeva da prekine i umetnost. Zato se naslovni Putevi ne odnose samo na pejzaže koje je Šumanović slikao. Odnose se i na životni put čoveka koji je svoje poslednje korake načinio upravo putem kojim je često šetao i koji je toliko puta prenosio na platno.
SVEDOČENJE SAVINE MAJKE
Posebnu emotivnu težinu filmu daje scena u kojoj Šumanovićeva majka govori o jutru kada su ustaške vlasti 1942. godine odvele njenog sina u smrt. Petrović ne dramatizuje njeno svedočenje niti ga opterećuje patetikom. Naprotiv, jednostavnost njenog kazivanja ostavlja snažniji utisak od svake igrane rekonstrukcije. Upravo u toj uzdržanosti krije se snaga filma. Tragedija nije prikazana kroz spektakl nasilja, već kroz tišinu, sećanje i prazninu koja ostaje iza čoveka čiji se glas više ne može čuti.
Smrt Save Šumanovića u Putevima nije samo istorijska činjenica. Smrt postaje simbol sudbine umetnika koji je stradao u trenutku kada je njegovo stvaralaštvo dostiglo punu zrelost. Petrović u svojim kasnijim zapisima objašnjava da je u Šumanovićevoj biografiji video gotovo mitsku dramu umetnika koji je “izgoreo svoj sopstveni mozak” stvarajući lepotu. Zatim je nestao “besmisleno i apsurdno, kao prašina i kao oblak”. Upravo zato film ne završava smrću kao konačnim krajem. Već kao prelazom u trajanje koje omogućava umetničko delo.
ISTI PUT KAO INSPIRACIJA I PUT U SMRT
Jedna od najpotresnijih sekvenci jeste ona u kojoj Petrović povezuje motive puteva sa Šumanovićevih slika i njegovom stvarnom sudbinom. Režiser je kasnije zapisao da ga je fascinirala činjenica kako je slikar u trenucima psihičkih kriza satima šetao jednim putem oivičenim drvoredom. Upravo tim putem okupacione vlasti odvele su na streljanje. Na taj način običan pejzaž prerasta u univerzalni simbol ljudske sudbine. Motiv puta istovremeno označava život, umetničko traganje i neumitni dolazak smrti.
Zanimljivo je da Petrović temu smrti ne gradi samo naracijom već i filmskim jezikom. U sekvenci koja simbolizuje Šumanovićevu duševnu krizu koristi negativ filmske trake. Potom i slike koje su prethodno prikazane u prirodnim bojama odjednom postaju uznemirujuće i gotovo nestvarne. Time dokumentarni film prevazilazi granice pukog beleženja činjenica i približava se poetskom eseju u kojem vizuelni izraz postaje sredstvo razumevanja unutrašnjeg sveta umetnika. I sam Petrović smatrao je da dokumentarni film mora da koristi dramaturške principe igranog filma kako bi dosegao dublju istinu, a ne samo reprodukovao stvarnost.
Upravo zbog toga Putevi i danas ostaju jedno od najznačajnijih ostvarenja srpske i jugoslovenske dokumentaristike. Film ne govori samo o Savi Šumanoviću niti samo o njegovoj smrti, već postavlja univerzalno pitanje šta ostaje kada čovek nestane. Petrović odgovara slikama koje nastavljaju da žive, putevima koji vode kroz Šumanovićeve pejzaže i sećanjem koje nadživljava istorijsko nasilje. Smrt je u ovom filmu kraj ljudskog života. Ali istovremeno i trenutak u kojem umetnost potvrđuje svoju sposobnost da nadživi vreme, zločin i zaborav.