NASLEĐE, IDENTITET I ŽIVOT U TUĐIM CIPELAMA
Film Obućar, koji je režirao i sa Polom Sejdom napisao Tomas Makarti, polazi od jednostavne, gotovo bajkovite ideje. Obućar Maks Simkin, koga igra Adam Sendler, otkriva da stara porodična mašina za šivenje cipela poseduje neobičnu moć. Kada popravi određeni par i obuje ga, Maks poprima izgled njegovog vlasnika. Međutim, važnije od same fantastične premise jeste ono što ona otvara kao motiv. To je ogućnost da čovek makar prividno napusti sopstveni život i iskusi tuđi. Sam Makarti je objasnio da je početna ideja proistekla upravo iz razmišljanja o frazi „hodati u tuđim cipelama“. Činjenica da je jedno vreme živeo iznad obućarske radnje u Njujorku dodatno je uticala na nastanak priče.
Maks je na početku prikazan kao čovek zarobljen u sopstvenoj svakodnevici. On je četvrta generacija obućara, vodi porodičnu radnju na Donjem Ist Sajdu i brine o bolesnoj majci. Njegov otac odavno je napustio porodicu. Njegov život nije dramatično nesrećan, već je pre svega lišen osećaja da se u njemu nešto događa. Upravo zato cipele postaju simbol mogućnosti izbora. Ono što Maks ne može da promeni u sopstvenom životu pokušava da promeni tako što postaje neko drugi. Kritičari su u toj početnoj postavci prepoznavali priču o identitetu, porodici, ljubavi i želji da se izađe iz ograničenja sopstvenog postojanja.
OD EMPATIJE DO BEGA OD SEBE
Idejno najzanimljiviji motiv filma jeste granica između empatije i prisvajanja tuđeg identiteta. Doslovno „hodanje u tuđim cipelama“ trebalo bi da znači razumevanje drugog čoveka. Međutim, Maks ubrzo otkriva da fizička promena ne znači automatski i unutrašnje razumevanje osobe koju predstavlja. On dobija njeno lice, glas i društveni položaj, ali ne dobija njena sećanja, strahove ili iskustva. Tako film otvara zanimljiv paradoks. Možemo promeniti perspektivu, ali ne možemo jednostavno postati neko drugi. Rodžer Ibert upravo je ukazivao na problem što Maks, uprkos mogućnosti da preuzme tuđe identitete, zapravo veoma malo saznaje o ljudima čije cipele nosi.
Istovremeno, obuća u filmu ima i funkciju društvenog simbola. Cipele označavaju pripadnost određenom načinu života, klasi, poslu, fizičkom izgledu i društvenom statusu. Kada Maks postane neko drugi, menja se način na koji ga okolina vidi, iako se njegova unutrašnjost nije promenila. Time fantastični element postaje sredstvo za ispitivanje površine identiteta. To je koliko naš odnos prema drugima zavisi od onoga što vidimo, a koliko od onoga što zaista znamo o njima? Film pokušava da poveže tu temu i sa multietničkim karakterom Njujorka, razlikama u poreklu i procesu transformacije gradskih četvrti. Tomas Makarti je u intervjuima naglašavao da je želeo da prikaže Njujork kakav ga je poznavao, uključujući teme razvoja grada, rase i nasleđa.
PORODIČNO NASLEĐE I POTRAGA ZA SOPSTVENIM ŽIVOTOM
Važan motiv jeste i porodično nasleđe. Čarobna mašina nije samo predmet koji Maks slučajno pronalazi, već deo istorije njegove porodice koji se prenosi generacijama. U uvodu priče, koji se vraća u 1903. godinu, mašina se povezuje sa njegovim precima i životom jevrejske zajednice na Donjem Ist Sajdu. Tako obućarska radnja postaje više od mesta rada. Ona predstavlja vezu između prošlosti i sadašnjosti, između onoga što je Maks nasledio i onoga što bi sam želeo da postane.
U tom kontekstu posebno je važan odnos prema ocu Abrahamu Simkinu, koga tumači Dastin Hofman. Maksov pokušaj da pomoću magične moći preuzme očev lik može se čitati kao pokušaj da nadoknadi odsustvo čoveka koji je obeležio njegov život upravo svojim nestankom. Međutim, film tu temu povezuje i sa idejom da bekstvo u tuđi identitet ne rešava problem sopstvenog identiteta. Maks mora da se vrati sebi, sopstvenoj porodici i sopstvenom životu. Zato se osnovni motiv cipela na kraju može posmatrati kao jednostavna metafora sazrevanja. Tuđe cipele mogu pokazati drugačiji put, ali čovek ipak mora sam da napravi svoje korake. Kritičari su upravo u tom spoju porodične priče i fantastičnog motiva videli najzanimljiviji potencijal filma, iako su isticali da ga scenario ne razvija uvek do kraja.