Odlazak u bioskop danas uglavnom podrazumeva kupovinu karte, nekoliko reklama i filmsku projekciju koja traje bez prekida. Međutim, sredinom prošlog veka gledanje velikih holivudskih ostvarenja moglo je da bude sasvim drugačije iskustvo. Publiku je dočekivala muzika, filmovi su imali pauze, a odlazak u bioskop često je podsećao na svečano veče u pozorištu.
Tokom pedesetih i šezdesetih godina 20. veka, naročito u Sjedinjenim Američkim Državama, popularan je bio poseban način prikazivanja velikih filmskih spektakala, poznat kao roadshow. Reč je o projekcijama koje su organizovane po uzoru na pozorišne predstave, sa unapred određenim terminima, rezervisanim sedištima i posebnim programima za gledaoce.
Jedna od najupečatljivijih karakteristika takvih projekcija bila je uvertira, odnosno instrumentalna muzika koja se puštala pre početka filma.
Dok je publika sedela u sali, a zavesa još uvek prekrivala bioskopsko platno, čule su se kompozicije napisane za filmsko ostvarenje koje će uskoro početi. Na taj način stvarana je posebna atmosfera, a gledaoci su postepeno uvodili u svet filmske priče.
Ovaj običaj preuzet je iz operske i pozorišne tradicije, u kojoj muzika pre početka predstave ima važnu ulogu.
ZAŠTO SU FILMOVI IMALI PAUZE?
Druga zanimljivost bile su pauze usred projekcije. One nisu predstavljale tehničku neophodnost, već planirani deo prikazivanja pojedinih filmova.
Veliki istorijski spektakli često su trajali tri, pa i četiri sata, zbog čega je publici omogućavano da nakratko napusti salu, protegne noge, razgovara ili kupi osveženje.
Pauze su uglavnom trajale desetak ili petnaestak minuta, a njihov završetak često je najavljivala posebna muzička kompozicija, poznata kao entr’acte.
Među najpoznatijim filmovima koji su prikazivani na ovaj način nalaze se Prohujalo sa vihorom (1939), Ben-Hur (1959), Lorens od Arabije (1962) i Moje pesme, moji snovi (1965).
Posebno je zanimljiv primer filma Lorens od Arabije, reditelja Dejvida Lina, čija je originalna bioskopska prezentacija uključivala uvertiru, pauzu i muziku koja je pratila nastavak projekcije.
ODLAZAK U BIOSKOP BIO JE POSEBAN DOGAĐAJ
U vreme velikih filmskih premijera, bioskopi su nastojali da gledaocima ponude iskustvo koje se razlikovalo od svakodnevne zabave.
Velike sale, raskošna unutrašnjost, zavese ispred platna i posebno štampani programi doprinosili su svečanom karakteru projekcija.
Za pojedine prestižne filmove karte su se rezervisale unapred, dok su projekcije organizovane u ograničenom broju termina, slično pozorišnim predstavama.
Takav način prikazivanja imao je i komercijalnu svrhu. Filmski studiji želeli su da svoje najskuplje produkcije predstave kao izuzetne kulturne događaje, zbog kojih publika treba da izdvoji više novca nego za običnu bioskopsku kartu.
KAKO SU UVERTIRE I PAUZE NESTALE?
Tokom sedamdesetih godina prošlog veka tradicionalne svečane projekcije postepeno su gubile popularnost.
Promene u filmskoj industriji, širenje multipleks bioskopa i težnja ka većem broju dnevnih projekcija uticali su na napuštanje nekadašnjih običaja.
Produžene pauze i muzički uvodi zauzimali su dodatno vreme, dok su distributeri i vlasnici bioskopa sve više prednost davali jednostavnijem i bržem organizovanju projekcija.
Ipak, ova tradicija nije potpuno iščezla. Pojedini savremeni filmovi, poput Tarantinovog ostvarenja Podlih osam iz 2015. godine, prikazivani su u posebnim verzijama sa uvertirom i pauzom, kao svojevrsni omaž zlatnom dobu filmskih spektakala.
Danas, kada filmove možemo da gledamo gotovo bilo gde i u bilo koje vreme, nekadašnji bioskopski običaji podsećaju na epohu u kojoj je odlazak na projekciju predstavljao mnogo više od gledanja filma.
Bio je to događaj koji je imao sopstveni ritam, atmosferu i rituale, a u kojem je uživanje počinjalo mnogo pre prve scene na velikom platnu.