„Kum“ Frensisa Forda Kopole danas se smatra jednim od najuticajnijih filmova svih vremena, a njegov vizuelni stil gotovo je nemoguće pomešati sa nekim drugim ostvarenjem. Već u prvim scenama gledalac ulazi u mračnu kancelariju Vita Korleonea, gde lice Marlona Branda često ostaje delimično sakriveno u senci.
To nije bila slučajnost, niti pokušaj da se prikrije izgled tada velike holivudske zvezde. Iza karakterističnog mraka „Kuma“ stajao je direktor fotografije Gordon Vilis, čiji je pristup svetlu bio toliko upečatljiv da je kasnije dobio nadimak „Princ tame“.
Oči Dona Korleonea ostale su u senci
Vilis je u mnogim enterijerima koristio svetlo koje dolazi odozgo. Zbog takvog položaja izvora svetlosti, područje oko očiju glumaca često ostaje veoma tamno. Efekat je naročito primetan kod Branda u scenama koje se odvijaju u kancelariji porodice Korleone.
Takva fotografija bila je neuobičajena za velike holivudske produkcije početkom sedamdesetih. Umesto da lice glavne zvezde bude ravnomerno osvetljeno, Vilis je prihvatio duboke senke kao važan deo atmosfere filma.
Kod Vita Korleonea to ima posebno snažan efekat. Gledalac vidi njegove pokrete i izraze lica, ali njegove oči često ostaju skrivene. Don tako deluje zatvorenije, nepredvidljivije i autoritativnije.
Tama istovremeno odgovara svetu koji Kopola prikazuje. Iza porodičnih razgovora, venčanja i formalnog poštovanja postoji paralelni svet nasilja, tajni i kriminala.
„Kum“ je izgledao drugačije od tadašnjeg Holivuda
Vilisov pristup nije se svodio samo na Brandovo lice. Veliki deo „Kuma“ snimljen je u toplim, prigušenim tonovima, uz izražene kontraste između svetlosti i tame.
Posebno je zanimljiv kontrast na samom početku filma. Dok se u Donovoj kancelariji vode ozbiljni razgovori i dogovaraju poslovi, napolju traje Konino svadbeno slavlje okupano dnevnom svetlošću. Dva sveta porodice Korleone tako su razdvojena i bez mnogo objašnjavanja.
Upravo je takva fotografija postala jedan od zaštitnih znakova „Kuma“. Ono što je početkom sedamdesetih predstavljalo prilično smelu odluku danas je neraskidivo povezano sa izgledom čitave trilogije.
Zbog toga činjenica da Brando povremeno gotovo „nestaje“ u mraku nije greška u osvetljenju. Senke su deo filmskog jezika kojim su Kopola i Vilis izgradili Vita Korleonea – čoveka čiju moć gledalac oseća čak i onda kada mu ne vidi jasno oči.