Dovoljni su bili pogled, glas ili nekoliko minuta pred kamerom da postanu deo istorije filma
Dobar filmski junak može da osvoji publiku, ali dobar negativac često je onaj koga pamtimo dugo nakon odjavne špice. Istorija filma puna je likova koji su zastrašivali gledaoce bez velikih eksplozija, čudovišta i specijalnih efekata – nekima je bio dovoljan pogled, drugima glas, a pojedinima samo neprijatna tišina.
Nemoguće je objektivno izabrati pet „najvećih“, ali pojedini negativci prevazišli su filmove u kojima su nastali i postali deo popularne kulture. Iza njih se, pritom, kriju zanimljive priče o glumcima, kostimima i odlukama koje su ih učinile nezaboravnim.
1. Hanibal Lektor – „Kad jaganjci utihnu“
Entoni Hopkins pokazao je da filmskom negativcu nije potrebno mnogo vremena pred kamerom da potpuno preuzme film.
Njegov Hanibal Lektor ne viče i ne pokušava neprestano da zastraši sagovornike. Naprotiv, govori kontrolisano, posmatra ljude gotovo neprijatno pažljivo i ostavlja utisak da o njima zna više nego što bi smeo.
Hopkins je prilikom stvaranja lika koristio upravo takve sitnice. Jedna od upečatljivih odluka bila je da tokom pojedinih razgovora što manje trepće. Zbog toga Lektorov pogled deluje neprirodno mirno, posebno u scenama sa Klaris Starling.
Još impresivnije je koliko mu je malo prostora bilo potrebno. Hopkins se u filmu pojavljuje relativno kratko u odnosu na ukupno trajanje ostvarenja, ali je za ulogu osvojio Oskara za najboljeg glumca.
Hanibal Lektor tako je postao jedan od najboljih primera da se filmska pretnja ne mora graditi fizičkom snagom. Ponekad su dovoljne reči.
2. Dart Vejder – „Ratovi zvezda“
Možda nijedan filmski negativac nije toliko lako prepoznatljiv samo po zvuku.
Pre nego što vidimo crnu masku Darta Vejdera, dovoljno je čuti njegovo teško, mehaničko disanje. Kada se tome doda duboki glas Džejmsa Erla Džounsa, nastao je lik koji je odavno prevazišao granice franšize „Ratovi zvezda“.
Zanimljivo je da Dart Vejder zapravo nije kreacija jednog izvođača. U originalnoj trilogiji njegovo telo uglavnom je igrao Dejvid Praus, dok je Džouns naknadno snimio glas. U pojedinim scenama angažovani su i drugi izvođači.
Čuveno disanje takođe je pažljivo konstruisano. Dizajner zvuka Ben Bert napravio ga je koristeći zvuk disanja kroz regulator ronilačke opreme.
Vejder je zato gotovo školski primer koliko različitih filmskih elemenata može da izgradi jednog lika. Kostim, pokret, zvuk i glas zajedno su napravili nešto što je teško zamisliti drugačije.
A onda je priča otkrila da se iza zastrašujuće maske nalazi mnogo komplikovaniji čovek nego što se u početku činilo.
3. Džoker – „Mračni vitez“
Kada je Hit Ledžer izabran za Džokera, odluka nije naišla samo na oduševljenje. Deo publike teško ga je zamišljao kao naslednika ranijih interpretacija čuvenog Betmenovog protivnika.
Posle premijere „Mračnog viteza“ 2008. godine situacija je bila potpuno drugačija.
Ledžerov Džoker bio je neuredan, nepredvidiv i teško objašnjiv. Njegova šminka nije izgledala savršeno naneseno, odeća nije delovala kao klasični kostim stripovskog negativca, a način govora i sitni pokreti stvarali su osećaj da se pred gledaocem nalazi čovek čiju sledeću reakciju nije moguće predvideti.
Posebno je važna činjenica da Džoker u filmu nema klasičnu motivaciju filmskog negativca. Novac mu nije krajnji cilj, a vlast ga ne zanima na uobičajen način. Mnogo više ga privlači mogućnost da natera druge ljude da prekrše sopstvena pravila.
Ledžer je umro nekoliko meseci pre premijere filma, a za Džokera je posthumno osvojio Oskara za najboljeg sporednog glumca.
Njegova interpretacija ostala je jedna od uloga sa kojima se gotovo svaka naredna filmska verzija Džokera neizbežno poredi.
4. Norman Bejts – „Psiho“
Norman Bejts je potpuno drugačija vrsta negativca.
Kada ga publika prvi put upozna u Hičkokovom filmu „Psiho“ iz 1960. godine, Entoni Perkins ne izgleda kao čovek od kojeg bi trebalo pobeći. Deluje stidljivo, nesigurno i čak simpatično.
Upravo je u tome bila snaga lika.
Alfred Hičkok je gledaoce naveo da poveruju jednom čoveku, a zatim njihovo poverenje pretvorio u jedan od najpoznatijih obrta u istoriji filma.
„Psiho“ je značajan i zbog načina na koji je Hičkok kontrolisao iskustvo publike. Bioskopima je bilo naglašeno da gledaoci ne bi trebalo da ulaze nakon početka projekcije, što je bilo neuobičajeno u vreme kada dolazak usred filma nije predstavljao ništa posebno.
Čuvena scena pod tušem postala je jedna od najanaliziranijih scena u istoriji kinematografije, ali je možda još značajnije ono što je film uradio sa predstavom negativca.
Čudovište više nije moralo da izgleda kao čudovište.
Moglo je ljubazno da stoji iza recepcije motela.
5. Anton Čigur – „Nema zemlje za starce“
Ako su prethodni negativci teatralni, inteligentni ili misteriozni, Anton Čigur zastrašuje upravo odsustvom gotovo svega što očekujemo od filmskog čoveka.
Havijer Bardem igra ga hladno, bez velikih emotivnih reakcija i bez potrebe da svoje postupke neprestano objašnjava.
Jedan od njegovih najprepoznatljivijih trenutaka čak nema klasičnu akciju. Razgovor sa vlasnikom benzinske pumpe pretvara obično bacanje novčića u pitanje života i smrti.
Čigur pritom koristi neuobičajeno oružje – pneumatski uređaj kakav se koristi za omamljivanje stoke. U njegovim rukama čak i predmet koji većina gledalaca nikada ranije nije videla postaje izvor nelagode.
A onda je tu frizura.
Bardem je kasnije pričao o tome koliko mu se neobičan izgled lika nije dopao kada ga je prvi put video. Upravo je ta staromodna, gotovo apsurdna frizura na kraju postala još jedan element zbog kojeg Čigur izgleda kao da ne pripada potpuno svetu ostalih likova.
Bardem je za ulogu osvojio Oskara za najboljeg sporednog glumca.
Zašto pamtimo negativce?
Ovih pet likova gotovo da nemaju ništa zajedničko na prvi pogled. Jedan nosi masku, drugi zatvorsku uniformu, treći šminku, četvrti izgleda kao običan mladić, a peti može da odluči o nečijoj sudbini bacanjem novčića.
Upravo je u tome tajna velikog filmskog negativca.
Publika ne pamti samo ono što je lik uradio. Pamti način na koji je govorio, hodao, gledao ili čak disao.
Zato Dart Vejder ne bi bio isti bez glasa i karakterističnog disanja, Lektor bez Hopkinsovog pogleda, Džoker bez Ledžerove nepredvidivosti, Norman Bejts bez Perkinsove prividne bezazlenosti, a Čigur bez Bardemove ledene smirenosti.
Najbolji filmski negativci zato često postižu nešto neobično: napravljeni su da ih se plašimo, a završavaju među likovima koje najduže pamtimo.