Velikog glumca najčešće pamtimo po licu, pokretima ili scenama koje su obeležile njegovu karijeru. Ipak, postoje umetnici kojima je priroda podarila još jedno moćno glumačko sredstvo – glas koji je gotovo nemoguće zameniti.
Dubok, promukao, smiren ili pomalo zastrašujući, glas ponekad može da bude podjednako važan kao izraz lica. Džejms Erl Džouns, Morgan Frimen i Marlon Brando najbolji su primeri glumaca koje je dovoljno samo čuti.
Džejms Erl Džouns – glas koji je stvorio Darta Vejdera
Kada se pomene jedan od najpoznatijih negativaca u istoriji filma, teško je odvojiti Darta Vejdera od dubokog glasa Džejmsa Erla Džounsa. Zanimljivo je da glumac nije bio čovek koga je publika gledala ispod čuvenog crnog kostima – njegovo najvažnije oružje bio je upravo glas.
Džouns je tokom karijere postao jedan od najcenjenijih američkih glumaca, ali je glasom ostavio trag i izvan „Ratova zvezda“. Posebno je poznat i kao glas Mufase u animiranom klasiku „Kralj lavova“.
Još je zanimljivije što je kao dete imao ozbiljnih problema sa mucanjem. Upravo je čovek koji je svojevremeno imao poteškoća da govori kasnije dobio jedan od najprepoznatljivijih glasova u istoriji popularne kulture.
Morgan Frimen – čovek kome je Holivud poverio priču
Postoje glasovi koji izazivaju napetost, a postoje i oni koji kao da su stvoreni za pripovedanje. Morgan Frimen pripada drugoj grupi.
Njegova mirna i duboka boja glasa postala je zaštitni znak brojnih filmova i dokumentarnih ostvarenja. Jedan od najboljih primera je „Bekstvo iz Šošenka“, u kojem Frimenova naracija nije samo dodatak radnji, već važan deo atmosfere filma.
Tokom decenija njegov način govora postao je toliko prepoznatljiv da je Frimen praktično postao sinonim za filmskog naratora. Malo je glumaca kojima publika može da prepozna glas nakon svega nekoliko izgovorenih reči.
Marlon Brando – glas koji su generacije pokušavale da imitiraju
Ako postoji filmski glas koji je imitiran bezbroj puta, onda je to način na koji Marlon Brando govori kao Vito Korleone u „Kumu“.
Brando je za ovu ulogu promenio ne samo izgled već i način govora. Njegov tihi, promukli i pomalo nerazgovetan glas savršeno se uklopio u lik čoveka koji gotovo nikada ne mora da povisi ton kako bi pokazao autoritet.
Upravo je ta uzdržanost učinila Vita Korleonea još upečatljivijim. Umesto klasičnog filmskog mafijaša koji viče i preti, Brando je stvorio čoveka čije najtiše rečenice mogu da budu najopasnije.
Džouns, Frimen i Brando imali su potpuno različite glasove i glumačke stilove. Zajedničko im je, međutim, nešto što poseduje veoma malo glumaca – dovoljno je da izgovore jednu rečenicu, a publika već zna ko govori.