Književnica se povukla iz javnosti nakon dijagnoze raka, detalje borbe otkrila u retkom TV gostovanju
Vedrana Rudan, poznata književnica i kolumnistkinja, tokom poslednje godine života javno je govorila samo jednom o svojoj teškoj bolesti. Njena borba sa bolešću ostala je u fokusu regionalnih medija, posebno nakon što je vest o njenoj smrti odjeknula širom regiona. U maju 2024. godine, Rudan je otkrila da boluje od izuzetno agresivnog oblika raka žučnih kanalića. Nakon toga, gotovo u potpunosti se povukla iz javnosti i televizijskih emisija.
Vedrana Rudan i borba sa bolešću: poslednji javni nastup i lična svedočenja
Pre svega, Vedrana Rudan je pred kamere stala samo jednom nakon dijagnoze – 2. marta 2025. godine, u emisiji „Nedjeljom u 2“ kod Aleksandra Stankovića. U tom intervjuu otvoreno je govorila o svojoj bolesti, eutanaziji, porodici i smrti, ne pokušavajući da ublaži ni dijagnozu ni sopstveni strah. „Imam izuzetno agresivni rak koji se zove rak žučnih kanalića i jako se teško otkrije. Ja sam control freak, često se kontrolišem, dakle nije da se rak događa onima koji se ne kontrolišu“, rekla je tada Rudan. Tokom razgovora otkrila je da je bolest otkrivena na vreme, što joj je omogućilo operaciju, dok joj je lekar prognozirao samo tri meseca života da je zakasnila. Osim toga, istakla je i crni humor koji ju je pratio tokom karijere, navodeći situaciju kada joj je izdavač uplatio honorar uz komentar da tiraž raste kada pisac umire. Međutim, kasnije su se pojavile metastaze, što je označilo najtežu fazu njene borbe.
Lični otpor prema smrti i odnos prema porodici
Pored toga, Vedrana Rudan je otvoreno govorila i o mogućnosti eutanazije. Navela je da je bila kandidat za taj proces, ali je zbog slabosti i uticaja porodice odustala od te odluke. „Ne želim da umirem na rate. Ja želim eutanaziju“, rekla je, objašnjavajući kako su proces i troškovi izgledali, kao i podršku muža i dece. Ipak, vreme provedeno na onkologiji promenilo joj je pogled na ljude. Istakla je posebno mlade medicinske radnike, naglašavajući njihovu posvećenost i empatiju prema pacijentima. „Razveselilo me da ću umreti sa spoznajom da postoje dobri ljudi. Opet kažem, ta deca, oni su bedno plaćeni, ali divni“, navela je u intervjuu.
Kreativni rad i lični oproštaj
U završnici svog javnog nastupa, Vedrana Rudan je istakla da joj je pisanje predstavljalo način da ostane živa. Prsti su je, zbog bolesti, sve manje slušali, pa joj je suprug pomagao da zabeleži misli, dok je sin postavljao tekstove na blog. Tokom razgovora jasno je napravila razliku između svog književnog rada i privatnog života, naglašavajući bliskost sa sinom i suprugom, ali i otpor prema preplitanju fikcije i stvarnosti u percepciji javnosti. Na kraju, njene reči iz tog gostovanja su postale svojevrsni oproštaj: „Želim da kažem da ima jako puno ljudi koji me vole i da ja volim njih. I da sam besmrtna. Neka moju smrt shvate kao odlazak na područje bez signala.“ Ova rečenica, koju je prethodno izgovorila i na svojoj zvaničnoj stranici, ostala je snažan simbol njenog stava prema životu i smrti.