Dobitak nagrade izazvao aritmiju kod Stojiljkovića, glumac ističe značaj prirodnosti na sceni
Vlastimir Đuza Stojiljković, dobitnik prestižnog priznanja ‘Dobričin prsten’, otvoreno je govorio o svom pristupu glumi i tremi koju je doživeo prilikom saznanja o nagradi. Tema ‘Vlastimir Đuza Stojiljković’ dominira u fokusu ove retrospektive, a ključne reči iz intervjua i produkcijskog konteksta naglašavaju značaj ličnog izraza i emotivne autentičnosti. Stojiljković je otkrio da je vest o dobijanju nagrade kod njega izazvala snažnu aritmiju, što ilustruje i njegovu izuzetnu posvećenost umetnosti. Osim toga, istakao je kako je bio uzbuđeniji nego pred bilo koju premijeru, naglašavajući koliko su nagrade poput ‘Dobričin prsten’ relevantne za glumačku profesiju u Srbiji.
Prirodnost i trema kao deo pozorišne scene
Pre svega, Stojiljković je u intervjuu naveo da je gluma stanje svesti, ističući da je presudno da glumac unese ličnu emociju i prirodnost u svaki lik. „Život ne možeš da uvežbaš“, izjavio je Đuza Stojiljković, podvlačeći da je često imao više treme pred ovakvim priznanjima nego pred samim premijerama. On ističe da čovek u životu ima samo male stvari, ali da s vremenom shvati koliko su te sitnice zapravo velike. Na taj način, njegova filozofija podvlači važnost iskrenosti i spontanosti na sceni, što je često isticao mlađim kolegama. Međutim, upozorava da prevelika želja da nadmašiš sebe može dovesti do suprotnog efekta i blokade.
Glumac je svoj instrument i značaj sreće u karijeri
Stojiljković je detaljno govorio o svojoj glumačkoj tehnici, navodeći da glumac nema eksterni instrument, već je sam sebi sredstvo izraza. Osim toga, naglašava da je uloga šminke sekundarna u odnosu na suštinsku emociju. „Glumac je svoj instrument. Ako je pogrešno naštimovan – ode mast u propast“, poručuje Đuza Stojiljković. Kao rezultat, svaka predstava je jedinstvena i neponovljiva, baš kao i život. On tvrdi da bez sreće, talenat i znanje nisu dovoljni, jer mnogo toga zavisi od trenutka, partnera na sceni i reditelja. Pored toga, ističe da je veličanstveno igrati u pozorištu, gde je glumac izložen publici bez mogućnosti skrivanja iza šminke ili drugih rekvizita.
Refleksija na karijeru i trajnost scenskog izraza
Na kraju, Stojiljković se osvrće na svoju bogatu karijeru, ističući da mu se čini kao da je sve proletelo u trenu. Ipak, smatra da je jednostavnost i prirodnost na sceni njegova osnovna polazna tačka. Štaviše, Stojiljković navodi da svaki nastup nosi novu dozu uzbuđenja i odgovornosti, što pozorišnu umetnost čini nepredvidivom i čudesnom. Njegovi stavovi o glumi kao autentičnom izrazu i potrebi za emocionalnom iskrenošću ostaju relevantni za sve buduće generacije umetnika.